Ako treba da je kraj

Yo, dobro došli na moj blog... Blog sadrži neke moje priče koje imam potrebu podijelit sa vama ili citate ili dijelove nekih priča koje čitam :)

22.10.2014.

Snijeg

Kao da sanjam, kao da me ovaj dan nosi u neke neshvatljive dubine i visine  baš kao u snu.
Doživjeti da te neko voli neko, ko zna  u svakom trenutku šta želiš i šta osjećaš. Predivno zar ne ?  Toga sam svjestan iz dana u dan kao i sada zbog čega ove riječi pišem.
Kiša koja danas pada je  donijela i malo iznenadjenje , barem za mene. Dok je cijelo jutro natapala zemlju u najdražem gradu su počele promahivati i prve sniježne pahulje. Baš taj grad, baš to šetalište, baš ona naša klupa tu sam želio zajedno sa njom da dočekam prve pahulje.
Dolazi poruka u kojoj piše " počeo je da pada snijeg " , sve mi je bilo jasno. Samo sam zaželio da sam tamo i da zajedno uživamo u tim pahuljama koje smo obećali dočekati jedno drugome čak još u ljeto. Ali, daljina ustvari ne postoji , za ljubav daljina ne znači ništa. Baš taj snijeg koji nije padao kod mene je počeo padati na puti ka kući. Imala je tu namjeru da i ja iskusim onu prvu pahulju koja će pasti na mene i ostaviti istu poruku i još veću želju.I baš to se i ostvarilo kao da nas je ista ona pahulja posjetila i pala na nas istu je misao stvorila.
Samo još jedan dokaz da ona može sve, da želi sve što i ja želim.
Znamo mnogo toga jedno o drugome ali nikad nećemo moći prebrojati tu ljubav ako se uopšte može izbrojati baš kao i pahulje koje padaju.

01.09.2014.

A bilo je ...

Pa kažu sve što je lijepo kratko traje...
I tako sada par dana nakon što se sve smirilo malo u meni pišem...
Ipak mogu sada reći da je ovo bilo najljepše ljeto mog života odnosno najljepše 5 dana provedenih u Sarajevu. Možda moj izgled i moje bore i moji podočnjaci bi govorili drugačije ali... To je bilo pet dana bez spavanja,bez normalnog obroka ali pun ljubavi.
Zahvaljujući najljepšoj sportskoj priči preko koje sam došao na finalno takmičenje tu u taj grad kao volonter sam imao priliku provesti vrijeme sa najljepšom i najdivnijom osobom koju sam upoznao. Naše upoznavanje i susretanje na connectedu je mozda bilo slucajno ali iz tog je sada izašlo nešto jako jako veliko i neshvatljivo za mnoge osobe, ali to nama ne smeta jer smo naučili biti različiti i drugačiji od svih. Tih pet dana sam shvatio da je ipak moguće preko interneta bilo upoznati osobu koja se ne skriva iza paravana ili ima neke krive priče, nego jednostavno je ono što jeste u stvarnosti. To je bio posljednji korak potreban da istinski zavolim osobu, da cujem njen govor, da osjetim njen zagrljaj, da pomirisem njenu kosu, da osjetim toplinu njene kože sve to se desilo u onoj prvoj sekundi, u prvom zgarljaju koji se osjecao tako...U pet dana provedenih tamo sam shvatio koliko sam u nadi i čekanju za danom kad trebam ići u Sarajevo stvorio ljubav prema njemu, toliko jako da bi svakodnevno se vozao kroz cijelo Sarajevo i pričao sa nepoznatim osobama i sa najboljom osobom na svijetu zbog koje sam dosao u taj voljeni grad glumio najvećeg idiota i držeći se za ruke pjevali naše pjesme i molili Boga da taj čas nikada ne prođe.
I kada bi se rodio sve bih opet ponovo.

31.07.2014.

Meša Selimović

"Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi."

31.07.2014.

Crni oblaci

Napisano je 15.5.2014  u vrijeme najvećih poplava  u BiH...  I mislim da je idealan dan za ovu priču danas :)        

                                                CRNI OBLACI                            

I ta kiša koja već danima pada je počela utapati sve nade da će ona doći…
I tako sada sa perom u ruci pišem ove riječi na vlažnim listu papira tako da ostavim trag da je bila prva i posljednja pomisao u mom danu. I bez bilo kakve nade sada radim sve ono što bi želio kada bi ona bila tu… Pospremio sam cijelu kuću i sve stvari koje inače nikad ne sklanjam, spremio lijepu hranu od ostatka namirnica koje su mi ostale. Baš kako ona  voli. Na njen način ukusno i brzo.
Bila je i boca vina koju sam čuvao samo za nju , sa užitkom sam je otvorio i nasuo u dvije čaše baš isto tako kao da je ona tu. Palim svijeće  na stolu koji je bio popunjen trpezom , sjedam i paripaljujem posljednju cigaretu i čekam da se pojavi da mi kaže da me mrzi ili da će me ubiti jer mi vidi cigaretu u ruci. Nažalost, nije tu. I ako znam da bi me grdila želim da je tu , sad da me gleda tako duboko u oči i probudi svaku moju emociju. Cigareta je u pola izgorjela a pepeo sa nje sam pada na stolnjak a ja duboko zamišljen gledam kroz zamagljeni prozor i razmišljam o sretnim trenutcima kada smo skupa i pokušavam napraviti osmijeh mada duša plače i nadjačava moj pokušaj da se nasmijem. Žiga od cigarete je počela da mi prži ruku i otrgnuo sam se i vratio u realni prizor koji mi govori jako loše stvari… Nebo se spustilo i crni  oblaci iz kojih jake kapi kiše se spuštaju niz moju kuću počinju da zastrašuju i mene i moju ruku koja prodrhtaje i gubi se po listu… Ona je ta koja mi je jako potrebna i koja mi može pomoći i dati mi snagu da se spasim iz ove nesreće, samo da je svjesna koliko mi znači sada bi bila tu , tu uz mene i ljubila me da se ne uništim. Ali moja sreća nije na toj strani i zbog toga moram da završim moje pisanje na vrijeme i ostavim ovaj list papira u metalnu kutiju u kojoj samo ja i ona znamo šta se nalazi, u njoj se nalaze sve naše slike , suveniri, pisma i stvari koje  mi je poklanjala i tako tu ću da ostavim i ovaj list papira jer sam siguran da će  ako mene ne pronađe tražiti tu kutiju u kojoj je ostavljena moja duša i moje srce koje kuca za nju !


30.07.2014.

Otac priča priču .... ( moje pisano djelo )

Hladne i duge su noći pod tudjim nebom ! … Riječi su bile koje sam prvo rekao svome sinu koji me je pitao kako je bilo svo ovo vrijeme provoditi u ratu. Kao iz navike pripaljujem cigaretu i počinjem mu pričati cijelu priču koja je počela prije nego se on rodio. Sin moj koji je sada već odrastao i kao svaki ponosni otac diči se njime i gledam kao u svoje ogledalo iza kojeg se krije on , sin mene i njegove majke koju sam zavolio na jako čudan način koja mi je dala snagu da izdržim sve one lude dane i noći u dalekoj ničijoj zemlji… Prije svega prije nego išta želiš ostvariti u životu moraš pronaći ono šta voliš, ono što ti snagu daje, ono što će ti biti oslonac cijelog života. Meni je bila tvoja majka koju sam upoznao tik pred moje prijavljivanje u vojsku. Prije svega sam se prijavio u vojsku zbog radoznalosti i neke zaljubljenosti u uniformu što je sasvim sada za mene besmisleno da zbog toga idem braniti ničiju zemlju. Iz početka tvoju majku je fasciniralo i zanosilo to što je svakog puta ispred sebe imala momka koji je u uniformi i za kojeg je ona bila najveći zadatak za čuvanje ikada. Prolazili su dani kao ludi ali jedan od njih je jako težak bio za mene kao i za nju jer taj dan sam joj morao saopštiti tu vijest da odlazim u ime države štititi narod tudje zemlje. Tada je jako teško bilo je gledati uplakanu i zabrinuti, bio sam svjestan njenih suza jer samo naše udaljavanje je teško a pogotov udaljavanje u zemlji u kojoj moram biti prije svega najbolji prijatelj sa puškom preko koje moram rješavati sve zadatke. Ti dani su se osjećali tako prazni i žalosni pred moj polazak ali me je to ohrabrilo da je zaprosim i dam obećanje kada se vratim da ćemo se vjenčati… Na ispraćaju smo toliko bili žalosni ali njeni zagrljaji mi daju toliko veliku snagu da izdržim sav taj bol koji će nastupiti, rastanak kao rastanak… Uvijek nakon zadnjeg pozdrava šutiš, razmišljaš o svemu, o tome da li si postupio ispravno, ali sada nema nazad. Šest dugih mjeseci imam da izdrzim i preživim. Privikavanje je u vojsci gotov pa nepostojeća stvar, mjesto gdje nemaš vrijeme i prostor za privikavanje nego na izvršavanje dužnosti što je men i odgovaralo jer manje bi morao misliti o svemu, o tome da li sada misli na mene, da li je i dalje onaj isti osmijeh na njenom licu… Dani su prolazili uz neka naša pisma koja su i onako sporo dolazili, davali su snagu i smiraj u mojoj duši da izdržim još malo. Čovjeka rat nauči da cijeni svaki trenutak svog života i da ga dijeli sa svojim najmilijim. Onaj moment kada shvatiš da si uspjeo, da si završio svoju misiju, zahvališ se Bogu jer te je sačuvao i dopustio da se vratiš živ i zdrav svojoj porodici nešto najsretnije u tvom životu je … Ponovni susret. Pun suza, radosti , zagrljaja, toplih riječi za kojim sam čekao punih 6 mjeseci. Lijepo je ponovo biti kod kuće ali vrijeme dok sam tu mi je zadužba samog sebe da se oženim sa osobom koja me je cijelo to vrijeme čekala i davala mi nevjerovatnu snagu. Poslije svih radosti i vjenčanja ponovni odlazak me je jako dotukao ali vijest nakon mjesec dana ponovno u dalekoj zemlji da ću postati otac me je razveselila i rastužila više nego ikad, razveselila iz razloga jer sada će imati neko da me zove tata, neko ko je moj i njen ali tuzan jer sada nisam sa njom i učinio joj svaki trenutak lakšim… Naša pisma su bila jako duga ali najviše smo pričali o tome da li bi volio da bude tatina princeza ili tatin mali sinčić i koje bi ime to bilo… Svih tih mjeseci sam tebe zamišljao i molio Boga da me sačuva stradanja da bi te danas mogao spriječiti ako bi došao na ludu ideju kao ja da ideš u stranu zemlju braniti nečiji narod …
 
Očekujem komentar :))

30.07.2014.

Ispočetka

I ponovo. Jedno novo ispočetka.
Otvoranje ponovo bloga za mene znači novi početak nadam se da će doprinijeti dobrome u mom životu.  Kao u  opisu što sam postavio  moj  blog će izgledat kao neki dnevnik/časopis u kojem će se nalaziti neke stvari koje imam potrebu da objavim i podijelim sa vama...





BROJAČ POSJETA
web counter